4. Grobnica na Krovu svijeta

002_finalice2

Vjetar je nemilosrdno šibao tri figure koje su zametene snijegom kročile naprijed uskom stazom, koja se pružala duž strane planine. Urlao je ismijavajući naslage njihove odjeće ujedajući kroz nju skroz do kosti i nije puštao. Zavjesa satkana od pahulja je bila toliko gusta da se jedva vidjelo dalje od desetak stopa. Kročili su oprezno puteljkom. Jedan pogrešan korak je značio nestanak u provaliji s njihove desne strane, čije se dno nije naziralo ni po ljepšim danima i sigurnu smrt cijele grupe, s obzirom da su hodali povezani konopcem kako se ne bi izgubili u snježnoj oluji.

Vill, koji je predvodio grupicu, zastade na tren i podiže ruku signalizirajući ostalima da stanu. Rođen na snježnim obroncima planinskog masiva na dalekom sjeveru, kojeg su zvali Krovom svijeta, To’or Ardanii, imao je urođen gorštački instinkt koji ga je rijetko varao. Svukao je šal s lica, na kojem se snijeg sledio pod udarima ledenog vjetra, otkrivajući pljosnat nos i rascjepljenu usnu, a onda pomirisa zrak. Rascjep na usni se pružao niz njegovu gornju vilicu skroz do ždrijela.

Vučje ždrijelo, tako su nazivali taj deformitet koji ga je koštao mjesta u klanu čim se rodio. Gorštaci nisu pretjerano voljeli djecu rođenu s deformitetima. Za njih je to bila slabost, prokletstvo starih bogova i takva djeca su obično ostavljana u prirodi da ih pojedu vukovi.

On je imao sreće. Našli su ga traperi dok su lovili srebrenoleđe vukove, čije krzno je bilo na cijeni tih dana zbog zahtjeva dama s juga da nose raskošne bunde. Srebrenoleđi su odavno nestali, a Vill je opstao. Odrastao je u jednoj predstraži, koja je ujedno bila i trgovačka stanica. Odgojile su ga kurve u bordelu pa se mogao pohvaliti da je rastao sa deset majki. Kako je rastao, tako je u njemu rasla i mržnja prema njegovom narodu koji ga je ostavio da umre, od hladnoće ili vučjih čeljusti.

Volio ju je prazniti s vremena na vrijeme, kada bi išao u patrole. Obično bi išao sam. Tražio bi usamljene gorštake i ostavljao trag tijela za sobom. Zvali su ga Vučja avet, jer bi njegovo zavijanje bila posljednja stvar koju bi njegove žrtve čule prije nego bi im presjekao grkljan. Neke je ostavio na životu, tek da pričaju legendu o njemu.

„Sve u redu, Ville?“, Jerommeov povik iza njega vjetar odnese negdje dalje niz planinu.

On je bio drugi član trojke. Za razliku od Villa, Jeromme nije bio rođen na sjeveru. On je dolazio s juga, iz dalekog Kaelnara. Tu je došao kao plaćenik za trgovačku gildu, da čuva trgovačku stanicu u Villovoj predstraži. Vrlo brzo su se sprijateljili, iako niti jedan nije puno pričao. Voljeli su sjesti u krčmu, kada bi imali slobodan dan i piti dok ne zaspu za stolom. Ili bi otišli u bordel i trošili novac na kurve. Tako daleko na sjeveru nije bilo puno izbora za zabavu.

Jeromme je gledao u Villov potiljak skriven krzenom kapuljačom. Morao je zaštititi oči rukom kako bi mogao normalno gledati. Pahulje su bile oštre poput malih ledenica i ujedale su za oči i golu kožu lica. Iako je klimnuo potvrdno, Jeromme je znao da Vill nije stao tek tako. Znao ga je već tri godine i taj pripitomljeni gorštak mu je bio najbliže prijatelju u onoj rupi od predstraže. Ako je on zastao u divljini, zastao je s razlogom.

Negdje iznad njih, na obroncima planine, kroz urlike vjetra začu se nešto što je ličilo na samrtni vrisak prekinut na najvišoj noti, ali se stopi s vjetrom i nestade u njemu. Možda je to bila samo varka, pomislio je Jeromme. Vjetar se igrao s nekom šupljom stijenom ili pećinom. Nije to jednom čuo, te jezovite krike prirode koji su ledili krv u žilama, ali su bili samo igra vjetra.

Tijelo dođe negdje s visine, zakači rub stijene uz gnjecav i tup zvuk, a onda nastavi svoj put nestajući uz snježnoj oluji koja je skrivala dno provalije. Jeromme pogleda gore. Sivilo i snježna zavjesa su skrivali pogleda na ono što se krilo iznad njih. On osjeti kako se jeza prožima kroz njegovo tijelo, ne od zime već od straha i strese se. Odjednom je imao osjećaj da se neće živi izvući s te planine i da se prevario kada je krenuo na taj pohod povučen pričom o lakom bogatstvu.

Da li je zaista vrijedilo izgubiti život u toj snježnoj divljini tražeći bogatstvo koje je tek plod narodnih predanja i starih legendi? Priče o tome su čuli u krčmi u predstraži. Kolala je među vojnicima i traperima. Jedan traper je rekao da gorštački šamani znaju gdje se nalazi to blago jer se radilo o svetom mjestu njihovih predaka, grobnici velikog kralja Sarreda.

Legenda je govorila da je Sarred bio kralj polovine svijeta u davna vremena. Sin Ooghamarra Jaheda, drevnog božanstva kojem su svijetovi klanjali, a sada je bio samo odjek u sjećanjima planinskih ljudi Sjevera i rijetkih učenjaka po svijetu.

Na kraju svoje vladavine, povukao se na Sjever, kako bi tu napravio sebi grobnicu i sakrio svoje bogatstvo od drugih. Barem je tako glasila legenda koju su slušali u krčmi, kada bi zamro žamor i čuo bi se samo glas barda dok pripovjeda uz pucketanje vatre u velikom ognjištu nasred gostionice.

Ideja o potrazi za blagom se rodila za stolom, između njih trojice i treće i četvrte ture snažnog pšeničnog piva s juga. Odlučili su pobjeći sljedeću noć. Nekoliko zlatnika u pravim rukama je bilo dovoljno da im otvori kapiju predstraže u ponoć i izbriše pamćenje stražara. Naravno, povratak u tvrđavu je značio smrt s obzirom da su dezertirali iz kraljeve vojske, ali nisu pretjerano marili za to. San o bogatstvu u njihovim ruksacima im je ulijevao sigurnost, a zlato je kupovalo sve, pa čak i kraljevo pomilovanje.

Šaman kojeg su pronašli u kožnom šatoru u bijelom prostranstvu, skrivenog u jedan borov šumarak, ispričao im je o pećini na obroncima planine, ali koliko se moglo vjerovati čovjeku kojeg mučite? Rekao bi sve samo da bol prestane. Jeromme je znao da Vill mrzi svoje sunarodnjake, ali tu je vidio svu žestinu njegove mržnje dok je rezbario šamana svojim lovačkim nožem. Crne oči su mu sijale kao dva komada užarena uglja dok je na deformisanim usnama lebdio osmijeh nekog morbidnog zadovoljstva.

Tako su se sad nalazili tu, na tom uskom puteljku, zavejani snijegom i šibani vjetrom očekujući još mrtvih tijela s visine. Odjednom su iluzije o bogaćenju preko noći nestajale kao kule od pijeska pod pjenušavim talasima nemirnog mora.

„Šta se dešava?“, Jeromme začu Mareka iza sebe.

Visoki, mršavi čarobnjak iz Quertha je bio treći član njihove grupe. Došao je u tvrđavu kao zamjena za starog gardijskog čarobnjaka prije četiri mjeseca. Pošto su i Vill i Jeromme bili stranci u tvrđavi bio je dobrodošao član njihove grupe. On je bio taj koji ih je nagovorio na taj poduhvat, koji je svakom pređenom stopom dobijao epitet samoubilačkog. Bio je pun entuzijazma dok je pričao o blagu i onome što mogu dobiti s njim.

Prije nego mu je Jeromme uspio odgovoriti, Marek zakorači da bi bolje vidio šta se dešava naprijed. Varljiva staza pod njegovim nogama ga prevari i komad se odvali stropoštavši se niz padinu. Čarobnjak izgubi ravnotežu i skliznu u provaliju vukući Jerommea za sobom. Ovaj se uhvati za Villa koji se okrenu na vrijeme da ga uhvati.

Čarobnjak se klatio na zaleđenom konopcu koji im je klizio iz ruku dok su izvlačili. Jeromme osjeti kako se obilno znoji ispod slojeva odjeće. Ledeni vjetar ga je još više grizao zbog toga.

„Za dlaku“, reče Marek kada su ga izvukli. Vidno se tresao. „Hvala.“

Jeromme i Vill klimnuše glavama, a onda ih gorštak povede dalje. Otkud onaj leš koji je došao iz visine bilo je pitanje na koje nisu željeli imati odgovor. Neke stvari je bolje ne znati. Jeromme je znao da u tim planinama žive mnoge stvari od kojih čak i gorštaci zaziru. S vrhova skrivenih gustom maglom, tek bi ponekad silazili stvorovi stariji od bogova, samo da zadovolje svoju glad prije nego se vrate na spavanje ispod planine.

Staza se vrlo brzo završi i oni se nađoše na platou. Ispred njih je bila planina, činilo se stoljećima zaleđena ledom.

„U materinu“, opsova Jeromme razočarano.

Tu je trebao biti ulaz u pećinu koja je vodila do grobnice kralja Sareda, kako im je rekao onaj stari šaman dok je pljuvao krv na pod svog šatora. Stojeći na tom platou, visoko iznad ostatka svijeta, šiban ledenim bičevima vjetra, očiju punih pahuljica,  Jeromme se pitao kako je dospio tu.

Bio je vojnik od rane mladosti. Plaćenik od svojih šesnaest ljeta, kada je stupio u plaćeničku družinu dolje na jugu u svom rodnom Kaelnaru, u svojim lutanjima je došao tu, na ledom okovani sjever. Jug je postao previše opasan za njega. Previše dugova, novčanih i onih krvnih. Na Sjeveru ga niko nije tražio, a ljudi vični maču su uvijek bili dobrodošli u predstražama načičkanim na obronke To’or Ardaniija. Plaća čuvara u trgovačkoj gildi je bila veća nego ona u vojsci, ali samo zato što je i rizik posla bio veći. Samo su oni dovoljni hrabri ili dovoljni ludi, dolazili na padine Krova svijeta da rade. Ili oni koji nisu imali gdje otići, poput njega.

Zato je i pristao na ovu prokletu Marekovu ideju. Doći do lakog bogatstva, koji glupan. Nasmijao se samom sebi ispod zaleđenog šala koji ga je grebao po licu. Kako je samo ispao glup. Želio je uzeti blago, otići negdje i kupiti malo imanje. Oženiti se nekom mladom ženom jakih bokova koja će mu roditi troje djece. Sa svojih tridesetosam godina, bio je spreman na porodicu, umoran od ratovanja i držanja mača po nekim zabitima svijeta.

A vidi ga sad. Stoji tu, ne može se vratiti u tvrđavu niti može pobjeći na jug. Kuda onda? U smrt, eto kuda, budalo jedna, govorio je sebi. Umrijet će tu. Noć je padala, a oni nisu imali sklonište. Možda će neke lakovjerne budale, poput njih, jednog dana pronaći njihova smrznuta tijela na tom platou i shvatiti to kao upozorenje da ne treba slušati krčmarske priče o blagu.

Vill je također razočarano odmahivao glavom gledajući u zaleđeni masiv ispred njih. Marek priđe planini i spusti ruku na zid od leda. Bio je debeo barem tri stope, s ledenicama poput stubova kakve raskošne palače. Čarobnjak se okrenu ka njima i skide šal s lica na kojem je titrao osmijeh. Zlatni zub u gornjoj vilici je bljeskao kroz snježne pahulje.

„Našli smo je“, povikao je. „Grobnicu!“

Jeromme i Vill se zgledaše pa skrenuše pogled na Mareka.

„Kako misliš ‘našli smo je’? Gdje je?“

„Dođite“, mahnu im čarobnjak rukom.

Njih dvojica krenuše ka njemu kroz snijeg koji im je dopirao do koljena. Stali su ispred Mareka koji se zadovoljno cerio.

„Pogledajte“, reče im glavom pokazujući ka ledenom zidu koji je maloprije dirao.

„Marek, nisam raspoložen. Mokar sam kao miš, muda mi otpadaju od zime. Lutamo ovom jebenom planinom danima i sada stojim i gledam u led. Reci mi o čemu se radi?“

„Samo pogledaj.“

Jeromme se zagleda u led. Šta je trebao vidjeti? Led kao led. Tada shvati zašto se Marek cerio. Iza leda se nazirala tama pećine. On se okrenu ka Mareku.

„I dalje nas dijeli barem tri stope leda od ulaza u pećinu, Marek. Kako predlažeš da uđemo? Razbijemo led mačevima? Pušemo u njega da se otopi?“

Čarobnjak odmahnu glavom. Osmijeh mu nije silazio s uskog lica naglašenih jagodica i upalih obraza. „O vi, malovjerni“, reče skidajući rukavicu otkrivši usku šaku naglašenih vena i koščatih prstiju, koje skupi i raširi nekoliko puta, a onda spusti golu šaku na led.

Jeromme ga je pozorno gledao. To je bio prvi put da vidi čarobnjaka na djelu. One jeftine krčmarske trikove koje je Marek prosipao u tvrđavi nije računao. Njihov stari čarobnjak, onaj kojeg je Querćanin zamijenio, bio je prilično loš i nije im bio od neke koristi. Više vremena je provodio s flašom u ruci, spavajući na stolu krčme negoli nad knjigama. Na kraju ga je to i koštalo glave, kada je pijan pokušao da dozove vatrenu kuglu, a završio je urlajući u agoniji na podu gostionice dok ga je plamen proždirao.

Marekovo lice se zarumeni dok je zatvorenih očiju mrmljao sebi nešto u bradu. Čelo mu se orosilo kapima znoja. Oko njegove ruke, položene na ledeni zid koji je čuvao ulaz u pećinu, lelujao je zrak i sve pahulje koje bi pale u taj krug oko njegove ruke bi se topile.

Isprva se činilo da se ništa ne dešava, ali onda se led poče topiti. Rupa u njemu se poče širiti i vrlo brzo postade dovoljno velika da se mogu provući unutra. Čarobnjak stade i odmače se. Izgledao je iscrpljeno, upali obrazi kao da su još potonuli. Oko očiju mu se pojaviše tamni kolutovi.

Vill ga prihvati ispod pazuha da ne padne. On ga odmaknu rukom.

„U redu je“, reče. „Malo sam podcijenio drevnu magiju. Oporavit ću se.“

Pogledali su u mračni otvor koji se stvorio ispred njih. Iz tame je dopirao miris starine, vlage, zemlje i još nečega što nisu mogli odgonetnuti. Vonj nekih prošlih vremena. Jeromme osjeti kako mu se dlačice na vratu naježiše dok je jeza silazila niz njegovu kičmu. Nije bio kukavica. Nagledao se svega, ali od ovoga je sve više zazirao.

Vill mrdnu unakaženim nosom poput šišmiša i omirisa zrak iz pećine. Široko čelo mu se namršti. Pljunuo je u snijeg, izvukao svoju dvosjeklu sjekiru iz pojasa i provukao se kroz otvor u ledu. Jeromme pođe za njim isukanog mača. Teturavi Marek uđe posljednji.

Stajali su na ulazu, gledajući u mrak koji im je pružao ruke dozivajući ih u svoje naručje. Neobična vrelina im je milovala obraze. Kao da pećina zanemaruje bijesni ledeni vjetar i nalete snijega spolja. Pogledali su se međusobno i kao po dogovoru skidoše debele bunde sa sebe. Previše su ih kočile u pokretima.

„Trebat će nam svjetlo“, reče Jeromme. „Ville, jesi li ponio one baklje?“

Gorštak klimnu kosmatom glavom i poče kopati po ruksaku na podu izvukavši tri baklje iz njega pa ih podijeli međusobno. Marek prizva maleni plamen na vrhu svog prsta i upali baklje. Svjetlost ispuni pećinu tjerajući mrak još dublje u grotlo.

„Idemo“, reče Jeromme čvrsto stežući mač i povede ih u tamu.

Sjenke su plesale po grubim zidovima pećine poigravajući se s njihovim umom. Ponekad bi nešto šušnulo negdje u tami, van kruga svjetlosti, ili bi se kap vode odvojila s vrha stalaktita pa bi pala u lokvicu, a njen pad bi odjeknuo mrakom. Trzali bi se na svaki pokret, s oružjem u rukama, spremni da se suoče sa svakom opasnošću.

Nešto se kretalo iza stalagmita. Ne, bila je to samo njihova sjena. Oči su sijale u mraku. Ne, bili su to samo kristali u zidu pećine. Strah se uvlačio u njih kroz sitne pukotine u njihovoj odbrani svakim novim trzajem.

Jeromme se okrenu i pogleda Villa. Gorštakova gusta crna kosa bila je slijepljena od znoja. Tanka kožna traka oko njegovog širokog, izbačenog čela ju je sprječavala da mu pada u oči. Na njegovom ravnom licu se očitavao strah. Tinjao je u njegovim crnim očima. Onaj primarni, praznovjerni strah od onoga što ih možda vreba iz crnila oko njih.

Na Marekovom licu teško da se šta moglo očitati. Querćanin nije izgledao uplašeno. Izgledao je odlučnije nego ikada. Kao da se i onaj umor povukao s njegova lica. Jeromme se upita, zna li on nešto što oni ne znaju? I tu, u toj pećini, sjeme sumnje se posadi u Kaelnarčevom umu i poče da klija. Marek je taj koji ih je navratio na taj poduhvat. Zašto? Postavio je sebi to pitanje dok je koračao naprijed.

Konačno se njihovo putovanje kroz mračnu pećinu isplati jer se nađoše u ogromnoj okrugloj prostoriji u kojoj su bili vidljivi znakovi ljudskog prisustva. Jeromme visoko podiže baklju razgledajući okolo, a njegova sumnja na tren nestade kao mrak pred vatrom baklje.

Svuda po prostoriji su bile raspoređeni veliki ćupovi, sanduci i oružje. Sve to je bilo uredno složeno pored humki koje su bile po toj prostoriji ili pored niša u zidovima. Na štitovima koji su bili poredani uz grobne humke su bile razne oznake klanova planinskih ljudi i Jeromme shvati da su oni zaista u grobnici, ali to nije bila Sarredova grobnica već plemenskih gospodara rata.

Tu su ležali za cijelu vječnost, sa svojim oružjem uz njih da ih prati i na onaj svijet i svojim blagom da plate prelazak preko Mračne rijeke. Možda nije bila grobnica kralja Sarreda puna nezamislivog blaga, ali i ovo će biti dovoljno, mislio je Jeromme.

„Ipak je lagao“, reče Jeromme gledajući u Mareka koji je razočarano gledao okolo. Nije ovo očekivao.

Čarobnjak odmahnu glavom. „Ovo ne može biti to“, reče. „Znam to. Osjećam nešto što nije ovdje, ali je blizu. Ovo je to mjesto, ali nešto nije u redu.“

Querćanin nešto prošaputa i na dlanu mu se pojavi kugla plavičaste svjetlosti koju baci u zrak. Ona ostade da lebdi u zraku iznad njih, a svjetlost iz nje preplavi prostoriju osvjetljavajući je u potpunosti. Prizor oko njih je sada izgledao još bolje.

Tek tada su ga primjetili. Skroz dolje na dnu te posmrtne dvorane. Prizor koji je budio divljenje i istovremeno ledio krv u žilama. Na velikom kamenom prijestolu sjedio je kralj Sarred, veličanstven i u smrti koliko je bio u životu.

Sve što je ostalo od njega je bio kostur obučen u pozlaćeni oklop, s velikom krunom na glavi na kojoj je svjetlucao veliki rubin. Pobijen vrhom u zemlju, veliki dvoručni mač je počivao među njegovim nogama, a kraljeve ruke su još uvijek čuvale njegovu dršku. Oštrica mača je bila nevjerovatna, skovana od nekog crnog metala kakvog Jeromme nikada nije vidio. Srebrene rune izgravirane duž nje, sijale su čak i na toj udaljenosti.

Masivni zlatni kip, visok preko trideset stopa, u čijem podnožju se nalazilo Sarredovo prijestolje je ulijevao strah u kosti. Čovjek u sjedećem položaju, prekrštenih nogu, s glavom slona, dugačke surle podignute u zrak i dugih kljova povijenih vrhova i dva para ruku; jedne su bile uperene ka nebu, a druge prekrštene na grudima. Umjesto očiju kip je imao dva velika rubina koji su prijeteći gledali u njih.

„Ooghamarr Jahed“, pređe preko Jerommovih usana. „Bog slon.“

Vill pade na koljena i obori glavu, bogobojažljivo mrmljajući sebi u bradu. Mržnja prema njegovom narodu je možda bila jaka, ali strah od bogova njegova naroda bio je još jači.

Marek krenu prema prijestolju pogleda fiksiranog na kraljeve ostatke. Iznenada, kroz pećinu puhnu neki čudan vjetar, podiže prašinu s grobnih humki i donese jezu. Vazduh pored kraljeva prijestolja se poče mreškati i dobijati oblik dvije djevojke obučene u crno. Ispijena lica, naborane kože su krasila dva crna oka u kojima se ogledalo Ništavilo s one strane. Duga, slamnata kosa im je padala po ramenima.

„Narikače!“, prosikta Marek kroz stisnute zube.

Iako je bio Južnjak, Jeromme je u godinama svog boravka na Sjeveru, naučio njihove običaje. Narikače su bile djevice koje bi se žrtvovale za svog plemenskog vođu kada bi ovaj umro, pratile bi ga u zagrobni život i naricale za njim. Nekom drevnom magijom, narikače koje su pratile Sarreda, stajale su ispred njih.

Njihova usta se raširiše do nestvarnih granica, a onda iz njih pokulja krik s drugog svijeta i preplavi trojicu avanturista. Bol je cijepala njihove uši, tutnjala kroz glavu. Baklje im ispadoše iz ruku. Nije bilo vremena za razmišljanje. Jeromme odluči napraviti korak koji će ih spasiti i jurnu naprijed probijajući se kroz talase bola.

Njegov mač zapjeva i glava jedne od djevojaka poleti kroz zrak. Tijelo je stajalo nekoliko trenutaka, a onda se rasprši i od nje ostade samo gomilica praha. Druga narikača se okrenu prema njemu dižući koščate ruke. Jeromme ponovo zamahnu. Mač nađe put do njenog srca. Vrisak joj zastade u grlu poput neugodna zalogaja. Gledao je u njene crne oči i dubine Ništavila iza njih osjetivši sav očaj postojanja u tom trenutku. Na trenutak je zastao očekivajući da će se mrtvo tijelo ponovo pokrenuti, ali onda se i ona raprši u oblak praha nestavši.

Pogledao je u svoje prijatelje. Stajali su čuvajući se za uši pokušavajući doći sebi. Osjetivši nešto toplo i vlažno na obrazu podiže ruku. Krv mu se zacrveni na prstima. Za sve je Marek kriv, pomislio je. Ono sjeme sumnje je sada proklijalo i razvijalo, listalo u pravo drvo. Čarobnjak je imao tajni plan, u to je bio siguran. Način na koji je gledao u Sarredove ostatke. Njegova uvjerenost da će pronaći grobnicu. Ushićenje s kojim ih je nagovarao. Stisnuo je jače mač i krenuo prema čarobnjaku.

„Hoće li biti još ovakvih iznenađenja koja nam nisi rekao, Marek?“, upita ga Jeromme gnjevno prilazeći mu.

„O čemu pričaš?“, odvrati čarobnjak na što ga Jeromme zgrabi slobodnom rukom za košulju.

„Vidio sam te!“, zaurla mu Jeromme unoseći mu se u lice, ali prije nego mu je Querćanin odgovorio pažnju im skrenu Villov vrisak.

Jeromme pusti čarobnjaka okrećući se ka gorštaku koji je ukočeno stajao i zurio u grobne humke iza njih. Njihovi stanovnici su izlazili iz njih, probuđeni iz svog vječnog sna kada su pošli onaj dan kad i njihov kralj, da ga čuvaju u smrti kao što su i za života.Poput svog kralja, bili su tek obični kosturi obučeni u oklope, a bijeli prsti su im grčevito stezali drške oružja, kod nekih mačeve, kod drugih sjekire.

Jeromme se sledi. Vodio je mnoge bitke u svom životu, ali nikada prije se nije suočavao s protivnicima ove vrste. Na trenutak je oklijevao, stojeći i gledajući u kosture koji su se gegali prema njima, njihove kosti čuvane na mjestu drevnom magijom, a onda zaurla i jurnu na njih ne obazirući se na svoje sadrugove. Vill je stajao kao hipnotisan, mrmljajući sebi u bradu izgubljene molitve starim bogovima. Neke od njih su bile upućene i četverorukom bogu koji ih je posmatrao svojim rubinskim očima, ali kako očekivati da ih usliši kada su oskrnavili grob njegova miljenika?

Uletivši ravno među neprijatelje, Jeromme poče udarati. Sjekao je na sve strane, parirao sporim udarcima nemrtvih ratnika, pitajući se ima li svrhe. Kako ubiti nešto što je već mrtvo, oživljeno prastarom magijom, a nije imalo niti mesa koje je mogao posjeći niti krvi koja je mogla teći?

Oštrica njegovog mača je lomila stare kosti, ali to nije zaustavljalo njihove neprijatelje. Nadirali su naprijed. Udario bi u ruku ili nogu ili rebra, ali bi oni nastavljali dalje. Ramenom je odgurnuo jednog koji obori još trojicu i oni se stropoštaše na pod u gomili kostiju. Vješto je izmakao sjekiri koja mu prozuja iznad glave i uzvrati udarac. Njegov mač razbi lobanju jednog od mrtvih gospodara rata i ona spade sa tankog vrata, ali tijelo nastavi ići naprijed i zamahivati sjekirom sve dok ne zasječe kičmu prepolovivši ga napola.

Psovao je dok se povlačio unazad, parirao, a onda opet ponirao u akciju. Činilo mu se da je potrajalo cijelu vječnost kada je konačno bitka stala. Stajao je nasred grobnice na Krovu svijetu, okružen kostima davno umrlih ratnika. Znoj mu se slijevao niz lice, bio je zadihan i umoran, ali živ. Sem nekoliko posjekotina na rukama, nije imao ozbiljnijih povreda. Pogledom je potražio Villa i Mareka, koje je izgubio iz vida.

Gorštak je ležao uz jednu humku, u lokvi sopstvene krvi držeći se za stomak, pokušavajući zadržati utrobu koja se uvijala između njegovih prstiju želeći van.

„Ville!“, povika Jeromme trčeći prema prijatelju.

Kleknuo je pored svog prijatelja i uzeo mu glavu u naručje. Život se gasio u crnim očima. Pokušavao je nešto reći, ali riječi nisu pronalazile svoj put vani.

„U redu je, Ville“, reče Jeromme mazeći ga po čelu. „Ne pričaj ništa. Sve će biti u redu.“

Vill zakrklja i krv mu pokulja niz usta. Strah se povuče s njegova lica odnoseći sa sobom i sjaj iz očiju. Jeromme spusti glavu nemoćno škrgućući zubima, spusti očne kapke svog prijatelja, a onda se podiže tražeći Mareka. Pogledao je ka prijestolju. Velikog mača više nije bilo u kraljevim rukama, kao ni Mareka. Čuo je samo odjek njegovih koraka u tami tunela kojim su došli dok je bježao ka izlazu.

„Marek!“, ote se s Jerommeovih usana vrisak bijesa i on potrča za njim u tamu, grabeći baklju s poda.

Uzalud je trčao. Kada je stigao do ulaza u pećinu, samo je stigao vidjeti čarobnjaka kako izlazi kroz otvor u ledu, a onda se okreće i podrugljivo mu se smije prije nego je podigao ruku i dotakao led. Dok je Jeromme dotrčao do otvora, on je već nestao. Novi sloj leda ga je zatvorio, a Marek je nestao s mačem u rukama.

Bespomoćno je udarao mačem o led, urlajući, ali nije pomagalo. Ostao je sam, zatočen u utrobi planine, na Krovu svijeta skupa sa gomilom kostiju drevnih ratnika i zlatnim kipom boga kojeg su gotovo svi zaboravili, osim planinskih ljudi. To je to, pomislio je. Kraj. Znači, Marek je sve vrijeme imao svoj plan da dođe do mača, a ne do blaga. Zašto do mača? Odmahnuo je glavom. Zar je bitno sada da razbija mozak tim pitanjima?

Okrenuo se i vratio u pogrebnu dvoraru. Sve je stajalo kako je i ostavio. Nije bilo novih osvetoljubivih duhova niti kostura iz humki. Samo on i bog slon koji ga je gledao svojim krvavocrvenim očima. Marekova plavičasta kugla se ugasila. Baklja koja je dogorjevala u njegovoj ruci je bila jedini izvor svjetlosti. Nakon toga će ostati samo tama.

Jeromme dođe do prijestolja, pogleda ostatke kralja Sarreda i reče: „Meni ne izgledaš tako impresivno.“ Posegnu rukom ka kruni, skide je s mrtve glave, a onda šutnu ostatke kralja. Kosti i oklop zazvečaše prosuvši se po podu.

Plaćenik se zavali u kameno prijestolje, baci baklju na pod, stavi krunu na glavu i pljunu na gomilu kostiju ispod svojih nogu.

„Kralj je mrtav“, reče on umorno spuštajući glavu na grudi. „Živio kralj.“

Čudan nalet zraka dođe odnekud, plamen na baklji zadrhta i ugasi se, ostavljajući ga u mraku prepuštenog sopstvenim mislima koje su mu se poigravale s umom.

Autor: The Nameless One 

Advertisements

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s