3. Marionete

marionete

 

„Lucy, priguši svjetla,“ rekao je izlazeći iz kupatila. Brodski računar posluša njegovo naređenje i svjetla u kabini se prigušiše.

Stao je pored staklenog stola na kojem je počivala visoka četvrtasta flaša viskija sa Galilea, najboljeg u dijelu svemira poznatog čovjeku. Nasuo je u čašu više nego što je trebalo i otpio dug gutljaj. Vrelina pića siđe niz njegovo grlo i proširi se tijelom, noseći sa sobom blago smirenje.

Pogledao je u veliki ekran na jednom od zidova prostorije.

„Lucy, vijesti.“

Ekran se upali i slika se razvuče preko njega. Stravičan prizor srušene zgrade i haosa na ulicama grada dok ispred kamere stoji novinarka plave kose vezane u punđu, uskog mišjeg lica. Iza nje su se užurbano vrzmali bolničari, vatrogasci i vojnici. Njene usne, gotovo linija, jedva da su se pomjerale dok je pričala.

„Broj žrtava na ulicama Novog Sajgona još uvijek raste. Trenutno je na 2362, ali službe spašavanja izvlače nove iz ruševina svakog trena i sumnja se da nema preživjelih. Odgovornost za napad na zgradu vojnog predstavništva Konfederacije preuzeli su karterovci, paravojna formacija koja se zalaže za nezavisnost…“

Ispod nje, u žutoj traci, išle su tekuće vijesti. ArmaCor izbacio na tržište novi model jurišnog odijela. Premijer Konfederacije na sastanku sa admiralima flote. Da li je novi rat na pomolu? Očekuje se rast cijena imalita u regiji.

„Lucy, ugasi ton.“

Novinarka nastavi pričati u prazno. On uze cigaretu iz drvene kutije na stolu, zapali je i pođe ka prozoru što je zauzimao cijeli zid. Pred njim se prostirala galaksija, a ispod njega crvenkasta površina Marsa IV, mjestimično prošarana plavo-zelenim mrljama. Bile su to kolonije nastale teraformiranjem.

U najvećoj koloniji, onoj što je ličila na šestokraku zvijezdu s te visine, počivao je Novi Sajgon, mjesto s kojeg je izvještavala plavokosa novinarka. ArmaCor je vladao Marsom IV od njegovih početaka. Oni su ga i kolonizovali prije tri stotine godine, upravo zbog imalita ispod njegove površine, a onda su se pojavili karterovci.

Nazvali su ih paravojnom formacijom, pobunjenicima i razbojnicima, a bili su puno više od toga. Sastavljeni uglavnom od rudara i bivših plaćenika u službi ArmaCora predvođeni misterioznim Carterom, po kojem su i dobili ime, željeli su otjerati korporaciju s planete. Vratiti dostojanstvo ljudima Marsa IV koje im je korporacija oduzela svojim diktatorskim načinom vladanja planetom. Za njih su ljudi bili tek obična stvar.

Konfederacija planetarnih svjetova je sve to posmatrala s distance, prećutno podržavajući ArmaCor. Napad na njihovo predstavništvo bila je iskra u buretu punom baruta što će izazvati lančanu reakciju u tom dijelu svemira. Bio je siguran da će konfederacijski brodovi doći u roku od 24 sata u orbitu Marsa IV. Rat će se proširiti planetom poput šumskog plamena, u to nije bilo sumnje, i odnijet će stotine hiljada života.

Pogledao je svoj odraz u staklu. Nago mišićavo tijelo bilo je ukrašeno ožiljcima, podsjetnici na grijehe počinjene nekada davno. Prešao je rukom preko njih, osjećajući grubu teksturu pod prstima. Bili su poredani tako savršeno duž njegovih grudi i stomaka, u nekom bizarnom nizu čiji je smisao bio poznat samo njegovim mučiteljima. Korporacije su imale najbolje što novac može kupiti, čak i mučitelje. Ruka mu sklizu i opusti se niz tijelo.

„Lucy…“ Oklijevao je pitajući se je li to dobra ideja u ovom trenutku. Jabučica mu je igrala na vratu.

„Gospodine?“,  ženski glas brodskog kompjutera se oglasi pitanjem. Bio je topao, prijateljski. Posebno odabran da godi u svakom trenutku.

„Stavi Kathy na prozor.“

Na prozoru zaigra plavičasta slika. Lice joj je bilo u krupnom planu. Tamna kovrdžava kosa raspuštena, jedna nemirna kovrdža padala joj je na oko. Osmjehujući se, maknu je s lica. Gledala je u njega krupnim očima.

„Hej, zgodni. Nedostaješ mi, samo da znaš. Krevet je previše hladan bez tebe. Ne vratiš li se uskoro s tog zadatka, morat ću naći nekoga da me zagrije.“ Nasmijala se zvonko na vlastite riječi skrivajući lice dlanovima kao stidljiva djevojčica.

Grube crte njegovog lica smekšaše osmijehom. Posegnuo je rukom ka njenom licu, ali ono se naglo izgubi, poput iluzije.

„Gospodin Derrickson iz ArmaCora je na vezi. Preusmjeravam poziv“, začu se Lucy iz skrivenih zvučnika.

Na prozoru zatitra novi prizor. Dva muškarca sjedila su pored kamina, ispijajući konjak. Obojica su bila u identičnoj pozi, naslonjeni u duboke fotelje visokih naslona, s nogom preko noge. Lijevi je bio u četrdesetim godinama, zalizane crne kose koja se povlačila s čela ostavljajući visoke zaliske. Njega je poznavao lično.

Onog desnog viđao je po televiziji. Ćelava glava nasađena na široka ramena, gotovo bez vrata. Uniforma uredno ispeglana, načičkana medaljama i činovima. Tamne oči prodorno su gledale ispod gustih, sijedih obrva dok je debelu cigaretu gnječio zubima. Admiral Ivan Rubljev, poznat i kao Ivan Grozni.

„Jime, uhvatili smo te u lošem trenutku?“, upita Derrickon, a onda pogleda u admirala i obojica se nasmijaše.

Jim samo stisnu zube. „Ne, u redu je“, procijedi kroz njih.

„Obavio si odličan posao.“

On se okrenu i krenu ka stolu da natoči novo piće.

„Znali smo da si ti prava osoba za taj posao kada smo te stvorili prije tri godine“, reče glas s njegove desne strane. Lucy je prebacila poziv na veliki ekran na kojem se donedavno vrtio prizor s površine Marsa IV.

Stvorili ste čudovište, Frankenštajna da obavlja vaše prljave poslove, eto šta ste napravili, mislio je Jim bijesno. Slomili su ga mučenjem i ucjenama. Volio bi da se mogao dočepati tog ljigavca, spustiti mu ruke na vrat i stiskati dok ne istisne život iz njega. Iako svjestan Jimove mržnje, Derrickson nije pretjerano mario za to. Dokle god je u svojim rukama držao konce Jimove sudbine, gospodario je njime.

„Jasno vam je da će stotine hiljada ljudi izginuti kada rat počne?“, upitao je Jim dok je sipao piće, mada je znao odgovor prije nego je Derrickson progovorio.

„Rat je novac, Jime. Znaš i sam da smo Kartera stvorili upravo iz tog razloga prije tri godine. Cijena imalita je skočila, što znači da će naše rezerve otići za velike pare. Da ne spominjem ugovor sa flotom Konfederacije koji je maloprije potpisao moj dobri prijatelj Ivan. Konfederacijski marinci će izaći na ratište u našim novim jurišnim odijelima.“

„Sve se vrti oko novca, zar ne, Derricksone? Šta je sa životima onih jadnih ljudi što su ostali ispod onih ruševina? Svih onih koji će tek da izginu?“

Derrickson ustade iz fotelje, spusti čašu s konjakom i priđe kameri. „Zašto bi to tebe trebalo da se tiče, hm? Ti si obavio svoj zadatak. Osim toga, njihova krv je na tvojim rukama. Ti si taj koji je postavio bombu i aktivirao je, zar ne?“

Jim stisnu pesnice tako jako da osjeti nokte u svojim dlanovima. „Kad smo kod toga…“ Okrenuo se ka ekranu. Derrickson zaškilji ugledavši njegovo nago tijelo. „Ovo je bio posljednji zadatak. Takav je bio dogovor.“

„Dogovor?“ Derrickson zabaci glavu i grleno se nasmija. Presamitio se u struk, lupajući se po bedru kao da je čuo nezaboravan vic.

„Nešto je smiješno?“

„Ti stvarno misliš da si završio? Da dogovor vrijedi? Tvoja draga ostaje u hibernaciji dok ja ne kažem drugačije. Trebao si znati u šta se upuštaš onog dana kada si se odlučio baviti korporativnom špijunažom. Ili nisi trebao dopustiti da te uhvatimo. Jednostavno.“

„Molim?“, Jim smognu snage da ne poviče iz sveg glasa.

„Do sljedećeg poziva, Jime.“ Ekran se ugasi i on se zagleda u svoj odraz na crnoj podlozi.

Očekivao je tako nešto, ali se u dubini nadao da će ispoštovati ono što su mu rekli prije tri godine. Odradio je svoje, okajao grijehe. Trebali su ih pustiti.

Debela čaša poleti prema ekranu i razbi ga u komade. U očima mu je gorio bijes. Sada je bilo vrijeme da pokrene svoj plan koji je čuvao kao rezervu. Koštat će ga svega što je imao, ali više nije mario. Godinama je bio njihova lutka, kojom su upravljali samo zato što su ga imali u šaci. Držali su nju, jedino do čega mu je bilo stalo. Vrijeme je da to prestane.

Obukao je hlače, složene preko stolice, izvadio komunikator iz džepa kojim je mogao obavljati kriptovane razgovor i pozva jedinu osobu kojoj je vjerovao, svog zamjenika.

„Janose“, rekao je u komunikator. „Carter je. Pokreni plan Uzvratni udarac. Vraćam se za koji sat, a onda krećemo. ArmaCor će platiti.“

Poruka ode u eter, a Jim krenu prema vratima oblačeći majicu. Imao je još posla za obaviti prije nego se vrati na površinu planete.

Vrata kliznuše u stranu gotovo nečujno i on stade iznenađen pojavom ispred sebe. Janos, čovjek kojem je poslao poruku prije nepune dvije minute, stajao je ispred njegaiako ga je ostavio na Marsu IV. Imao je čvrst izraz na licu, smrknute obrve i pištolj u ruci.

„Janose? Šta…“

„Derrickson te pozdravlja“, reče Janos glasom s teškim naglaskom.

Jim nije stigao ni reagovati. Marsovac podiže pištolj i opali. Bio je to subsonični pištolj, jedan od onih što se ne čuju kada ispale, barem ne kao klasično oružje. Samo zvuk nalik glasnom izdahu. Na Jimovom čelu se pojavi uska rupica iz koje procuri tanka linija krvi što se spusti niz nos i bradu, a onda se on sruši.

„Završeno je“, reče Janos. Njegova umjetna zjenica nakratko zasja plavičasto kada se javi poznat glas u njegovo uho.

„Čestitam, Janose…“, Derrickson će. „Ili da te počnem zvati tvojim novim imenom. Čestitam, Cartere.“

Advertisements

3 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s